Osnovna škola Marije i Line Umag

U nastavku možete pročitati literarne radove.

Dunja Đenđeš

Ellina pustolovina u kampu Hortmagicus

Iako je Elli oduvijek htjela u ljetni kamp, njezini roditelji su tu želju smatrali nepotrebnom i nikada joj je nisu ispunili. No njihovo mišljenje se promijenilo prije dva mjeseca kada su se jako posvađali i odlučili se rastati. Kako bi Elli bilo lakše prebroditi njihovu odluku, odlučili su je poslati u jedan od najpoznatijih ljetnih kampova na svijetu “Kamp Hortmagicus“. Elli je bila protiv te odluke jer je smatrala da su kampovi za djecu, ali na kraju je prihvatila i otišla. Njen put je trajao 3 dana, iz Trisdiuma do Sucluma. Putovala je vlakom. Na putu je upoznala djevojku Margaret. Nisu se baš sprijateljile jer je Elli Margaret smatrala čudakinjom. Kada je stigla, nju i još nekoliko djece dočekala je visoka gospođa s predivnom smeđom kosom. Elli nije zapamtila kako se zove. Nekoliko minuta su hodali do autobusa koji ih je odvezao do kampa koji je bio udaljen nekoliko kilometara od grada. Kamp je bio ogroman i izgledao je poput nekog dvorca. Podijelili su ih u sobe. Elli je bila s još tri cure: dvije sestre Clare i Callie, i Holly. Elli je načula da su cure već nekoliko ljeta provele u kampu pa je odlučila da će njih pratiti prvih nekoliko dana kako se ne bi izgubila. Prvoga jutra u kampu Elli je dosta toga bilo neobično i zastrašujuće, mislila je da je tako jer joj je okolina nova i nepoznata, ali bilo je tu i još nešto. Naime, tijekom prva dva tjedna je stekla dosta prijatelja te je saznala da je to zapravo kamp koji podučava pravu, pravcatu magiju. Isto tako, kamp se bavi proučavanjem biljaka sa svih strana svijeta. Elli magija nije išla za rukom, tako je već 3. tjedna Bena Colwena (najpoznatijeg dečka u kampu) pretvorila u štakora. Toga dana je cijeli kamp pričao o tome. Elli se nije odmah stigla ispričati Benu jer je pobjegla od srama, zato mu se odlučila ispričati odmah nakon večere. 

Kada je Ben krenuo prema sobi, Elli ga je zaustavila :

- Eeej….

- Hej! - uzviknuo je Ben iznenađeno.

- Ovaj….želim ti se ispričati zbog danas.

- Vidi, ne trebaš se ispričavati ni zbog čega, svakome se može dogoditi.

Elli nije očekivala da će Ben biti tako opušten i drag u tom trenutku. Ben je primijetio da je Elli nervozna, zato je odlučio oraspoložiti je. „Znaš, bio sam jako sladak štakor, trebali su me pustiti još malo tako“. Elli se lagano nasmiješila.

- Što radiš u subotu?- upitao je Ben.

- Ništa, zašto?

- Čarobni cvjetni ples je u subotu, mislio sam ako bi htjela poći sa mnom.

- Potpuno sam zaboravila da je to u subotu, zar ti ne ideš s Violet, ona ti je djevojka?

- Nije mi djevojka, prošlo ljeto smo prekinuli, no ona ne može prihvatiti da je između nas gotovo.

- Ahaaa…u redu.

- Onda, ideš sa mnom ?

- Da.

Ples je prošao dobro kao i ostalo vrijeme u kampu. Elli nije toliko mislila na roditelje, naravno bilo joj je teško kada bi ju jedno od njih dvoje nazvalo da razgovaraju, no znala je da to mora prebroditi kao i sve ostalo. Ben i Elli su se s vremenom sve više i više zbližili da su na kraju završili zajedno. Bili su glavna tema u kampu, plavokosi dečko i smeđokosa djevojka. Ljeto je brzo završilo, Elli je uspjela savladati većinu čarolija. Rastanak s kampom, prijateljicama i Benom joj je doista teško pao. Ben je Elli otpratio do željeznice.

- Vidimo se sljedeće ljeto.

- Vidimo se.

Ben i Elli su se poljubili, a zatim je Elli ušla u vlak i polako iščezavala.

Vanessa Kolić

Moja knjiga života

U mom životu postojao je jedan najljepši labud. Iako je bio u starijim  godinama on je bio uvijek tu uz mene i za mene.

Od mojih prvih riječi do mojih prvih koraka, stalno sam pratila svog labuda.

Moj labud imao je najljepše priče svog života koje mi je pripovijedao, a ja sam ih

pažljivo slušala i na kraju utonula u san, nakon nekoliko godišnjih doba stigla nam je i uplakana jesen, moj odlazak u ustanovu znanja bez svog labuda, na putu u ustanovu tužnim mi je pogledom mahnuo krilima. U rano proljeće na povratku iz ustanove trčeći prema jezeru da ispričam svoje dogodovštine ugledah prazno jezero. Dovikivala sam svog labuda, ali o njemu ni traga. Trčeći prema kući vičem ,,Nema mog labuda!'' Krenuli smo u potragu i nakon nekoliko sati pronašli smo ga iscrpljenog i ne znajući za sebe.

Znajući da je moj labud došao do točke slabosti, željela sam nam uljepšati posljednje trenutke držeći ga za krila uzvraćajući mu toplim osmijehom i prelijepih priča o našim uspomenama. Nakon što je moj labud odletio, moje jezero je zauvijek ostalo prazno i usamljeno.

Sara Grlica

Da sam ptica

Da sam ptica letjela bih kud god želim,

sama.

Bez ikoga da me spriječi,

letjela bih bez prestanka.

Da sam ptica letjela bih daleko daleko,

Sama.

Ostvarila bih sve svoje snove,

Sve što sam oduvjek htjela

I čemu sam se nadala.

Da sam ptica letjela bih preko planina,

Sama.

Izbjegla bih sve prepreke koje me čekaju,

Sve čega sam se bojala više ne bi bilo stvarno.

Da sam ptica letjela bih u nizinama,

Sama.

Vidjela bih cijeli svijet na svojem dlanu,

bila bih sigurna.

Oh, da sam barem ptica.

Letjela bih slobodno izvan zaključanog kaveza,

Sama.

Bila bih uistinu sretna.

Lara Dragan

(Ne)zgode moje obitelji

Hodam prema kući. Ogledavam oko sebe, vidim mnoge stvari. Ljude koje se grle i hodaju skupa, neki su ljudi u automobilima i čekaju zeleno svjetlo na semaforu. Vidim: ptice, sunce, ljutitog prodavača lubenica koji se dere na djecu koja su mu valjda slučajno srušila nekoliko  lubenica. Sada je uzeo štap i lovi ih. Čujem zvukove svijeta. Čujem svakakve stvari, one koje bih trebala čuti i one koje ne bih trebala. Odrasli kažu da se mi djeca ne bismo trebali zamarati svakakvim nebitnim stvarima. No jedno mi nije jasno, kako mi djeca ne bi trebala biti zabrinuta u vezi nekih stvari, pa i mi ,gledano, živimo u svijetu gdje su problemi. Gdje se ti problemi zapravo događaju, no odrasli su previše nerazumni i komplicirani da bi ih, mi, djeca mogla razumjeti. Svi žele živjeti u boljem svijetu, zar ne? Pa ako želimo zašto ne bismo onda jednostavno pokušali svijet napraviti boljim mjestom za život? Ne trebamo odmah krenuti s velikim stvarima, možemo krenuti i s malim. Odrasli su stalno previše ozbiljni, oni bi se trebali sjetiti kako je to biti dijete i malo se opustiti. Moja mama kaže da je moj tata bio previše djetinjast i da ga je zbog toga ostavila. No meni je iskreno moj tata savršen. Svaki čovjek ima neku manu, pa što? Nismo svi rođeni savršeni, no možemo se truditi da te svoje mane kako da kažem, poboljšamo. Moj se tata prije nekoliko godina žalio kako je u životu jako teško biti sretan, da za sreću treba puno toga. Moj stric kaže da je cijeli život pun prepreka. No ja ne slušam nikoga od njih, ja slušam svoga djeda. On je bio jako mudar. Jedanput mi je rekao – Život možda je težak, no to ga upravo čini posebnim. Trebali bismo život živjeti punim plućima, a ne se zamarati sitnicama - puno je još on toga mudro rekao. Zato sam ja odlučila prihvatiti život onakav kakav je, sa svim manama i vrlinama. Ovaj život nam je darovan da ga živimo i ja ću ga živjeti. Prije nekoliko mjeseci u naš je razred došla nova učenica koja je gluha. Mnogi su je iz razreda zadirkivali zbog toga, no nju to iskreno nije bilo briga. Jako je zabavna i smiješna osoba, ima starijega brata i sestru i super roditelje koji se jako vole. Vodi sretan i ispunjen život, iako bi mnogi rekli da je to teško jer je gluha. Možda i je, ali ovisi kako to gledaš. U početku mi je bilo jako teško komunicirati s njom, no ona me je ubrzo naučila znakovni jezik. I dan danas još griješim u nekim znakovima, no to je njoj u redu jer zna da ću ja to nekako naučiti. Ušla sam u kuću, moja se mama još nije vratila s posla. Bacila sam torbu sa svim stvarima u rub sobe. Otiđem u kupaonicu i tek onda se sjetim da sam imala nešto u torbi što se moglo razbiti… Eh, sada je gotovo! Vrijeme ne mogu vratiti unazad! Odem do frižidera moleći se u sebi da u frižideru ima neke jestive hrane. Pogledam u taj jad od hrane. I sama hrana u frižideru je plakala. Zgrijem si hranu, pa pogledam u nju. Mahune su polagano plutale zajedno s krumpirom i mrkvom. Namrštim se i odustanem od jela. Kasnije ću ga pojesti željela ja to ili ne. Bacim se na kauč i upalim vijesti. Odrasli kažu da mi djeca provodimo previše vremena na mobitelima. Da se uopće ne družimo, da je u njihovo vrijeme sve bilo potpuno drugačije. E, pa u vaše vrijeme su bila puno sigurnija vremena. Niste se morali brinuti o puno stvari. Svijet nije više kao prije, to mogu reći iskreno. Počele su vijesti. Gledam ih. Veliki požar u Osijeku: zapaljena tvornica plastike. I onda roditelji kažu: ne brinite se, sve je uredu. Odmah idem po mobitel i zovem svoga starijega brata koji studira u Osijeku. –Hal-Halo?- javio mi se nakon desetog pokušaja zvanja. –Što se ne javljaš?- upitam ga zabrinuto. Nakon petominutnog svađanja napokon dođemo do teme zbog koje sam zvala. – Naravno, moraš nositi masku koju ti NEMAŠ! Zato idi, odmah je kupiti i STAVI SI NEŠTO PREKO USTA DOK IZLAZIŠ!- vikala sam na njega dok se on smijao. Ja ću poludjeti zbog njega. Samo on u ovakvim situacijama može biti miran. Prekinula sam na brzinu i otišla pojesti to čudo od hrane razmišljajući da je čokoladna torta. Nakon sat vremena moja mama i moj petogodišnji polubrat su stigli kući.- Morana! Kući smo!- vikala je s vrata. Moj je polubrat Patrik odmah dotrčao do mene.- Kako ti se svidio ručak?- upitala me je. Moja mama voli eksperimentirati s hranom. Stoga sam zapravo trebala biti sretna što sam dobila normalnu maneštru. –Slušaj Lucio i ja danas idemo van s prijateljima oko sedam, ti ćeš čuvati Patrika. Okej?- pogledala me je. –Zašto bih ja morala paziti na ovog malog krpelja, pa pogledaj ga. Pokazala sam na njega koji me je gledao čudnim velikim očima. –Ne dramatiziraj! Preživjet ćeš kao što sam i ja devet godina s tvojim ocem.- okrenula se na peti. –Ali… Možete pitati nekoga da ga čuva! Mama molim te? Nemoj da moram čuvati ovoga trola! Pa samo ga pogledaj! Niti on sam ne želi da ga čuvam! Je li tako?- upitala sam ga s nadom u očima. On me je pogledao pa odgovorio - Meni je svejedno.- pogledao ju je umiljatim očima. Pogledala sam ga ljutitim očima. –U redu, idi sada van slobodno, ali se vrati do pet!- rekla pa je izdahnula i nastavila se sređivati. Uzela sam jaknu i izletjela iz kuće. Marina je bila u parku. Pozdravila me je i primijetila da sam loše volje. Znakovnim jezikom me je upitala što je, a ja sam joj sve prepričala. Pogledala me je očima koje su pokazivale da ne može vjerovati. Izdahnula je i mahnula mi je da je slijedim. Željela me je upoznati s nekime, a mene je zanimalo sa kime.

…

Ovaj cijeli tjedan sam kod tate, a to je najbolja stvar na svijetu. Mislim, nije moja mama tako loša, nego samo ona ima takvu neobjašnjivu energiju. Čim sam došla umjesto pozdrava dočekalo me je pitanje: Koja su sada pravila?- upitao me čim sam došla. Predala sam mu papirić na kojemu su pisala sva pravila što smijem i ne smijem raditi. Svi bi trebali biti zahvalni što moja mama ne radi u saboru ili gdje već i da ne određuje zakone, jer bi to bila prava katastrofa. Marina mi je poslala poruku da se nađemo u parku s Fabianom. Pogledala sam tatu i on je samo kimnuo. Istrčala sam van, odmah sam ih ugledala. – Imate li ideju?- upitala sam ih znakovnim jezikom. Oboje su kimnuli.- Samo što nam treba još malo da je izradimo do kraja.- objasnio mi je Fabio- Budući da ti prošli tjedan nisi mogla, Marina i ja smo pokušali nešto smisliti- Pokazao mi je skice njihova plana. Podignuo je svoje četvrtaste naočale koje su mu spadale. –Ti stvarno imaš super bratića.- pokazala sam Marini znakovnim jezikom, a ona se samo nasmiješila. –Mislimo nas dvoje da bi fešta bobića bila savršeno mjesto.- govorio je dok je računao jednadžbe. Fasciniralo me to da je on bio mlađi od nas tri godine i rješavao je zadatke iz matematike kao da je naše godište. –Jeste li sigurni za ovo?-upitala nas je Marina znakovnim jezikom. –Ma naravno!- odgovorili smo joj. Ostali smo neka tri sata u parku, nakon toga me je nazvao tata da svi odemo na pizzu. – No, plan ste razumjele?- upitao nas je zadnji put Fabio. Mi smo kimnule taman kada je moj tata došao. Bilo nam je zbilja zabavno. Moj se tata pravio pametan, pa uvjeravao nas troje da on zna znakovni jezik. No kada je riječi trebao prevesti u djela, to mu je bilo jako teško. Uskoro su nam se i pridružili Fabianovi i Marinini roditelji. Na kraju smo Marina i ja dobile obećano druženje. Samo što je i Fabio morao s nama. To nam iskreno nije smetalo jer smo plan još mogli malo doraditi.

…

Ponekad se pitam zašto mi djeca moramo učiti kemiju. Kada sam čula da se tamo rade eksperimenti ja sam jedva čekala da je dobijem za predmet jer sam očekivala da ćemo raditi pokuse i takve stvari, a ne da ćemo pisati i morati učiti nekakve formule. Zbilja sam se razočarala. Danas sam imala puno briga jer osim ispita i ispitivanja, Marina, Fabio i ja smo naš plan morali provesti u djelo. Sve smo mi to pomno isplanirali, s tim da smo ga morali odgađati nekoliko puta. Jer kada je bila fešta bobića Marinina se sestra razboljela. Drugi put su nam roditelji smetali, no znate kako se kaže treća sreća. Samo što smo ovaj put to jako detaljno isplanirali. Roditelje smo poslali na večeru iz obje obitelji. Moja mama i moj očuh i Patrik su otišli za Pulu i moji je brat došao ovdje na zimske praznike. Sve je sređeno, samo što moga brata moramo oteti kao i Marininu sestru. Tek onda će naš plan moći krenuti. Pet sati poslijepodne je… Moj brat je u sobi i uči. - Prijam, ovdje Alfa 1 čujemo li se Alfo 2?- upitala sam ih preko voki-tokija. - Prijam, ovdje Alfa 2. Čujemo se Alfo 1, kod nas je sve spremno, sada je tvoj red. Odjava. - čuo se Fabio. – Marina! Dođi ! - počela sam se derati. On je polako došao do mene. –Što hoćeš?- upitao me. Vidjelo se da sam ga prekinula u nečemu vrlo važnome.- Mama bi poludjela, da čuje kako sam sama otišla do Marine bez ičije pratnje.- pogledala sam ga, nije ništa odgovorio, nego samo uzeo jaknu i mene potjerao da se spremim. Sve je išlo po planu.

…

-Kako ne razumiješ, vi ih ne možete prisiliti da se zaljube!- po stoti put je na mene vikala mama. Naš je plan išao dobro sve dok moja mama nije došla usred tajne operacije. Marina i ja nikada nećemo biti u rodu, a taman smo sve isplanirale. Ako bi se Antonija i Marino zaljubili ili bolje rečeno oženili Marina i ja ne samo što bismo bile najbolje prijateljice bile bismo u rodu. Pa bismo se morale viđati svaki Božić i Uskrs, na sve ostale bitne blagdane i to bi bilo super. Oduvijek smo to željele i sada nam je sve to upropašteno. I kada bismo Marina i ja prepričavale možda našim nećacima oni bi slušali dobru priču.- Umjesto da se igrate kao normalna djeca vi spajate parove koji bi se najvjerojatnije rastali nakon nekoliko godina. Mislim stvarno ste ne mogući! -hvatala se za glavu. Eh, što ćeš, neki ljudi jednostavno nikada neće shvatiti. Gledala sam je dok mi je ona prepričavala zašto je brak grozna stvar. Toplo mi je preporučila da se nikada ne udam. Gledala sam kako ona to kaže telećim očima ili da gledam kao tele u šarena vrata. Nikada nisam shvatila što pod tim misli. Patrik je dotrčao do nas i počeo postavljati milijun pitanja. Gledao je Znanost Glupog i sada želi nešto probati pa je mama postala zaokupljena njime. To je bila moja prilika za bijeg. Deset minuta kasnije Patrik je došao do moje sobe. -Pare na sunce. -tiho je rekao. –Izvoli. -dala sam mu tri eura. Kažem vam, taj mali će jednoga dana postati bankar. –Poskupio si…-rekla sam dok je spremao novac u džep. –Skuplja cijena za uvjerljivije ponašanje. Ipak, morao sam se sjetiti da joj postavljam ona pitanja. -pogledao me. Otišao je sa smiješkom i mojim novcem u džepu. Taj mali… No ne može se reći da nije dobar, spasio me od mame.

…

Gledala sam američki film, gdje je djevojka mojih godina radila kućanske poslove i za to dobila novac. Razmislila sam, pa i ja radim kućanske poslove i za to ne dobivam nikakav novac. Razmislila sam i dohvatila mobitel. Moja mama se taman vraćala s posla. –Mama!- zvala sam je. –Da?- upitala me umornim glasom. –Molim te, sjedni na trenutak.- pokazala sam joj na stolicu. –Što je sada ?- gledala me. -Ti znaš kako ja radim kućanske poslove?-upitala sam je, a ona mi je kimnula.- E, pa samo da znaš da ti mene za to trebaš plaćati…- rekla sam joj, no ona me prekinula. -Ja tebi plaćati za šta?!- upitala me. -Pa, ako nisi znala ako me ti ne plaćaš za kućanske poslove ti mene izrabljuješ, a to ti je po zakonu kažnjivo. Možeš ići u zatvor ili platiti mnogo novaca. Stoga ja želim svoj novac.- rekla sam joj sva ponosna na sebe. Mojoj mami je pao mrak na oči. Nikada joj više u životu ništa takvo ili slično nisam predložila. Stoga draga djeco svijeta, toplo vam preporučujem da vašim majkama nikada takvo što ne kažete jer ćete loše proći. Iako sam ja čitala dječja prava, nikada joj neću ništa takvo opet spomenuti. No jedina dobra stvar je da je to kod moga tate upalilo. Iako mi na prvu nije povjerovao pa je išao na Internet. Od tada on meni redovno plaća svaki kućanski posao koji obavim. Stoga smo svi sretni. Jedino moj Patrik nije, on kada radi kućanske poslove nikada neće zaraditi jer on nema dobroga tatu kao ja.

…

Moja mama je bila jako dobre volje taj dan pa mi je ispričala neke stvari koje su se dogodile kada je ona bila mala. Znači moja teta ili mamina sestra je jako voljela jesti i sada još uvijek. I moj ujak je tada otišao negdje, nisam zapamtila gdje. Budući da ga nije bilo dugo moja ga je baka odlučila iznenaditi kada se vrati i za iznenađenje je odlučila napraviti kolače. Bilo je tu svega, od krofni do čupavca, bilo je i buhtli, ma sve kolače koje možete zamisliti. I naravno ona je to stavila u kotlovnicu da bude ,,kao,, na sigurnome, no nažalost, došli su mravi. To moja teta naravno nije znala. Kada je moja baka vidjela mrave bila je jako ljuta, pa je zaboravila zaključati kotlovnicu. To je bila prilika za moju tetu. Pojela je ona dosta tih kolača i kako nije znala za mrave usput je i njih jela. Naravno, moja mama joj je to rekla nakon što ju je vidjela. Kakva je to panika bila… Moja teta od tada ništa ne jede prije nego što provjeri ima li nečega. Još mi je ispričala da je u njezino vrijeme nažalost bila nestašica hrane ili kućanskih pomagala. I onda kada je roba napokon stigla, sve susjede koje su radile iz njezinog kvarta su joj davale novac da im ide kupiti što im treba plus njoj za čokoladicu. Ona je imala bicikl koji je bio napravljen za dijete od sedam godina, a ona je imala tada jedanaest. Stoga kad je sve to pokupovala, onda si je mogao vidjeti na biciklu s pet ili šest vrećica sa svake strane. Moja mama je rekla da si je mogla kupiti mnogo čokoladica. Onda mi je ispričala kako su njezine prijateljice i ona išle na bazene. I jedanput su promašile autobus. Njezine prijateljice su počele paničariti, no moja mama se snašla i to brzo. Rekla je jednoj da ide reći kondukteru da zaustavi autobus jer joj je „jako loše“. Ponekad se pitam zašto moja mama nije postala glumica. Uglavnom ona je tako dobro odglumila da je kondukter zaustavio autobus, pa su sišle. Moja se mama još pravila da joj je loše sve dok autobus nije nestao iza ugla. Igrom slučaja taman su ih ostavili pedeset metara od bazena. Dobro da se moja mama na vrijeme snašla jer bi inače još putovale pet stanica dalje. Naravno, moj ujak je jako domišljat. Kako je moja mama imala lutke i sve to, on je bio uzeo jednu. Nisam sigurna, ali valjda je bio prvi srednje. I spojio je neke žice tako da beba stalno plače. I bio je ispit taj dan i usred ispita se začulo plakanje iz kontejnera. –Netko je bacio dijete u kontejner!- rekao je učitelju. Moja mama mi nikada nije ispričala kraj. Taj isti dan mi je bilo jako dosadno pa sam nazvala tatu, da mi ispriča što se u njegovoj prošlosti dogodilo. –Pa iskreno meni ništa posebno, no zanima  li te možda što se dogodilo tvojoj prabaki i tvome djedu?- upitao me preko zvučnika. I tako su i te priče počele. Moju prabaku nikada nisam upoznala, no prema pričama koje sam čula bila je jako žilava i pametna žena. Imali smo veliko polje krumpira i svaki dan bi pranonna otišla u obilazak kako je, raste li dobro itd. oko toga polja su bila i druga polja. Mi traktor nismo imali ako se ne varam. Ni moj tata mi nije znao reći, no nema veze. Mora se spomenuti da je moja pranonna tada imala otprilike osamdeset i nešto godina. Neki ljudi koji su imali polje do našega su imali traktor. I iskreno mi je žao toga čovjeka, no sam si je kriv, mogao je bolje paziti. S traktorom je prešao preko naših krumpira. Mojoj pranonni je pao mrak na oči. Općenito nije dobro kada bilo kojoj ženi padne mrak na oči, a kamoli ženi koja je starija i jako brza za svoje godine. Uzela je vile i kada je taj čovjek izašao iz traktora ona ga je počela naganjati. Nikada nisam saznala što se dogodilo s čovjekom, no znam da je ostao živ, nekako. Ispričao mi je tata još jednu priču koja je meni na početku bila odvratna, no ipak na kraju smiješna. Mi smo imali svinje… I bilo je vrijeme svinokolje… Bila je svinja koja je bila dobro ugojena i moj djed ju je želio… Znate i sami i kako je svinja bila velika i jaka uspjela je pobjeći svojoj mračnoj sudbini. S tim da su je moj djed i moj tata bili lovili jako dugo. Svinja je barem bila mislila da je pobjegla svojoj sudbini, no onda je došla moja pranonna. Svinji nije bilo spasa. Iskreno mi je žao što nisam bila tamo jer nikada neću saznati kakve su okus imale kobasice.

…

Moj brat i ja smo jako znatiželjna djeca. I dok su naši roditelji bili skupa, živjeli smo u velikoj kući. Imali smo i podrum. I moja je mama odlučila napraviti čišćenje podruma da se riješimo nebitnih stvari. Naravno i mi smo morali sudjelovati u tome. I krenuli smo čistiti podrum, micati i bacati stvari. Otišla sam malo dublje u podrum jer me mama zamolila da joj otiđem po neke stvari. Naravno da nisu bile tamo, no što sad. Počela sam micati stvari i dizati ih, da nađem te tako bitne stvari. I dan danas se sjećam toga užasnoga trenutka. Podignula sam neku kutiju i ugledala je. Ugledala sam maminu najdražu lutku. Vrišteći sam pobjegla. Naravno, moja mama kada ju je ugledala bila je presretna, a ja prestrašena. Ipak, kada je danas gledam zapravo je lijepa? Nisam sigurna… No već sam odlučila i rekla sam mami da tu lutku ostavi mom bratu u budućnosti. Zbilja se nadam da će me poslušati. Vjerujem u nju i njezine riječi –U redu -. No ipak možda bi bila dobra fora da nekoga prestrašim. Kao Patrika… Nije uvijek loše imati mlađega polubrata. Iako je dosadan i izgleda dosadno i priča dosadno, ipak ga je dobro imati.

…

Možda nisam liječnica, ali znam da postoje alergije ili bolesti koje se zovu: Čarapoitis, Šalicoitis i Čašoitis . Ako mi ne vjerujete, pogledajte moju mamu i mene. Kada smo još živjeli u staroj kući kao i svaka normalna osoba imali smo čarape i dalje ih imamo. Samo što je problem bio što naša perilica rublja voli jesti čarape. Tako da su svaki put kada su se čarape išle prati neke nestale. Npr. moja mama je stavila prati 25 para čarapa, a iz mašine su izašla samo 3 cijela para. Sada to pomnožite s četiri, mislim na 23. Onda još to pomnožite s 40, pa još puta 40 plus 5. I kada sve to pomnožite i zbrojite, dobit ćete neki broj. I sada taj broj još pomnožite s devet. Mislim da je to otprilike bio broj rasparanih čarapa. To je veliki broj. I sada je naša mama mislila zašto ne pokušati im naći par. Pet dana smo to pokušavali i možda je iz cijele te hrpe izašlo pet pari, no zato smo imali pet punih vreća čarapa. Slična je situacija sa šalicama i čašama samo što je to sve krenulo na vjenčanju mojih roditelja kada su dobili preko petnaest kompleta pribora za jelo, čaša, šalica i ne izostavimo tanjure. Barem ćemo moći napraviti grčku tradiciju i razbiti tanjure i ostale stvari kada je neka zabava. Mislim, imamo ih dosta, zar ne? Zato sad iskreno proglašavam da moja cijela obitelj boluje od: Čarapoitisa, Šalicoitisa i Čašoitisa.

…

Ponekad se pitam zašto muškarci ne vole ići u kupovinu sa ženama. Mislim, to ne može biti tako loše. Umjesto da su zahvali što se njihova žena ne dere na njih da joj pomognu počistiti nešto ili da im čita bukvicu kako su lijeni (naravno, ne mislim na sve muškarce), oni se žale zašto moraju u kupovinu. Moj se tata spasio od svega toga kada se rastao od moje mame. Zato je sada moj očuh Lucio zapeo kao i Patrik. No ne žale se više jer su bili naučili svoju lekciju. Znači, bili smo u kupovini ne sjećam se zašto, no to je manje važno. Išli smo u Poreč u trgovački centar. Išli smo u mnogo trgovina. Lucio je morao ići s nama jer je mojoj mami istekla vozačka dozvola. Naravno i Patrik je morao s nama iako bi i on inače ostao kod kuće s Luciom. I kako smo ušli u New Yorker trgovinu ili CCC nisam sigurna… Uglavnom, gledao je okolo naokolo dok je u sebi zbrajao koliko će novaca danas moja mama i ja potrošiti.- Sad bih radije čistio nego ovdje hodao s njom. - tako nešto u tome smislu je rekao dok je moja mama bila u blizini. Naravno, to je čula i to ju je jako naljutilo. Cijeli se dan durila i kada smo napokon došli kući nije prozborila niti jednu riječ. Otprilike pet mjeseci kasnije smo ona i ja opet išle negdje u kupovinu. Ona i dalje nije imala vozačku nemam pojma zašto, no išle smo s mojom tetom. Samo što je Luciu rekla da kako mu se zadnji put nije dalo ostavit će ga na miru kod kuće s tim da je rekao da bi radije radio kućanske poslove taj put, ona mu je zadala jako puno kućanskih poslova. Ma niti sama ne znam. Nikada više se nije žalio u vezi kupovine.

…

Gledala sam film Grčko Vjenčanje i bila je scena gdje je glumica rekla da je otac glava kuće, no onda joj je njezina majka rekla da otac možda je otac glava kuće, no da je žena vrat koji okreće glavu gdje god hoće. Razmislila sam je li to istina. Pa kada pogledam moga očuha Lucia ne bih rekla da je on glava kuće iako bi trebao biti. Možda je, no meni se iskreno ne čini tako. Ja bih prije rekla da je moja mama glava kuće nego Lucio, no ja se u to neću miješati. Moj tata kaže da je on glava kuće i da ama baš nitko drugi neće biti. Nisam sigurna bi li tako govorio da je još oženjen s mojom majkom. Njihovi bračni odnosi su iskreno bili zbilja jako komplicirani, ali ja se u to neću miješati jer zbilja ne želim da moja mama opet kaže da ne moram biti odvjetnik. Obiteljski život je jako kompliciran, to vam iskreno mogu reći. Sve morate dijeliti, nikada nemate mira, ali od svega toga je najgore to što morate dijeliti kuću. Nikada nemate mjesta za ništa, a kupaonicu neću ni spominjati. Mislim, meni u četveročlanoj obitelji je teško kamoli tek peteročlanoj ili čak i više. Zato je meni kada sam kod tate super. Samo nas dvoje i nitko drugi, osim njegove mačke. Sad kada razmislim moj tata nije glava kuće nego je Sivko. Zato jer kada moj tata ide leći na kauč Sivko dođe i legne kod njegovih nogu. Pet minuta kasnije pola moga tate je na podu, a Sivko je sav ispružen i spava na kauču. Kada gledam njih dvoje imam osjećaj kao da moga tatu upravlja mačka i mislim da Sivko to zna. On jede najbolju mačju hranu jer onu normalu ne želi. Da je moja mama na tatinome mjestu ona bi mu dala običnu hranu, pa rekla -Ako ćeš, ćeš, ako nećeš, nećeš-. I tu bi priča bila završena, a na kauč niti ne bi smio.

…

Pišemo školsku zadaću danas. Dobila sam tri teme i ja ne znam o kojoj da pišem. Niti jedna mi se ne čini privlačnom. Tema broj tri - Opiši svoj normali dan/tjedan sa svojom obitelji. Ta mi se tema najviše sviđa od svih. Razmišljam kako da započnem. Prošlo je pet minuta, pa deset, petnaest i dalje sjedim u školskoj klupi i razmišljam. Riječi mi ne dolaze, a to je inače jako čudno. Moj brat bi me vodio kod doktora zbog toga. Jer ja sam vrlo pričljiva osoba i nisam sigurna je li mi to mana ili prednost. Valjda je oboje. Moja mama inače nije baš profesionalka u vezi uzrečica, no u vezi uzrečice –Šutnja je zlato.- je profesionalka. Iako ta uzrečica znači da je u nekim trenucima najbolje biti tiho ili tako nešto, mojoj mami to znači potpuno drugačije. Njoj –Šutnja je zlato.- znači da ja šutim i ništa ne govorim ili Patrik svejedno. No ne mogu sada razmišljati o takvim stvarima, moram se koncentrirati na jedno, a to je zadaćnica. Dobila sam ideju. Napišem naslov i krenem…

(Ne) zgode moje obitelji.